U mirnom uglu male radionice, gde vazduh ispunjava miris piljevine i starog drveta, čovek sedi sam sa dletom u ruci i blokom drveta ispred sebe. Ruke su mu grube, oblikovane godinama rada, a ipak se kreću s delikatnom gracioznošću. On nije profesionalni umjetnik. On ne traži slavu ili bogatstvo. On stvara nešto dublje – nešto što srce razume bolje od uma.
Ovog puta odlučuje da iskleše mačku.
Kako dani prolaze, ono što počinje kao jednostavan komad drveta polako se transformiše pod njegovim dodirom. Malo po malo, beživotni blok počinje da poprima oblik mačke – uspravne uši, graciozno držanje, oči pune tihe mudrosti. Svaka oblina, svaki detalj ispunjen je pažnjom. Možda ga podsjeća na kućnog ljubimca kojeg je nekada volio, ili možda odražava uspomenu na mir iz davno prošlih vremena.
Kada je konačno završio, spusti drvenu mačku i odstupi. Savršeno mirno sjedi, kao da svakog trenutka može skočiti u život. On to gleda – zaista izgleda – i odjednom mu oči navru suzama. To nisu samo suze ponosa na njegovu kreaciju. To su suze nečeg više… nečeg neizrečenog.
Možda u toj drvenoj figuri vidi izgubljenog prijatelja. Možda u sebi vidi dete koje je nekada znalo da voli jednostavno i čisto. Ili možda, samo možda, u toj savršenoj tišini izrezbarenog drveta, ugleda ljepotu koju ovaj svijet često zaboravlja primijetiti.
Čovek plače, ne zato što je slab, već zato što je dotakao nešto istinito. Stvarajući mačku, otkrio je djelić svoje duše.
A ponekad, najljepša umjetnost nije ona koja visi po galerijama, već ona koja rasplače čovjeka samog u svojoj radionici.
