Živim u zemlji u kojoj 60% stanovništva ne ide u crkvu i smatraju se ateistima, ali istovremeno Češka ima naprednu automobilsko industriju i nekoliko poznatih svjetskih brendova.
Na poslu se od mene ne traži da pišem izvještaje i ispunjavam „liste samoprocjene“, ne moram prolaziti atestaciju i natjecati se s kolegama za napredovanje. Po prvi puta imam vlastitu učionicu i sjajne učenike koje volim.
Ulice u mom gradu zovu se „Lipa“, „Školska“, „Kuratna“ i Glavni trg. Navečer mogu ići s posla i ne bojati se. S užitkom otkrivam glazbu čeških skladatelja, i onih koje sam već poznavala i onih koji su mi bili nepoznati.
Mogu neograničeno puta godišnje odlaziti na seminare, radionice, potpuno dobrovoljno prolaziti usavršavanje, jer moj posao sve to plaća. Naš sastanak učitelja prolazi veselo i uz šale.
Mogu hodati ulicom i nepoznati školarac mi kaže „dobar dan“. Dobivam plaću koju nikada ne bih mogla dobiti u Ukrajini i moje obrazovanje se cijeni. Imam priliku putovati, što nikada ne bih mogla u Ukrajini. Moje dijete napokon s užitkom ide u školu.
Živim u kući s čistim hodnikom, toplim zidovima, reguliranim grijanjem u svakoj sobi i lijepim pogledom iz prozora. Kišni odvodni sustavi ovdje idu ravno u zemlju, a plinske cijevi su skriveni u zidovima. Živim u zemlji u kojoj se razdvaja otpad i oko kanti za smeće je čisto, a ne smrdi od ostataka. Ne moram svaki mjesec očitavati brojila ili puštati komunalce u stan. Svi obračuni tvrtka dobavljač obavlja sama i sama izračunava razliku. Znam da, ako se nešto dogodi, hitne službe će doći za nekoliko minuta i pomoći mi.
U Ukrajini me pratila depresija zbog – niske plaće, – stalnog osjećaja da nekome dugujem, – nemogućnosti priuštiti si lijepe stvari, – nemogućnosti otići gdje želim, – razbijenog asfalta u mom dvorištu i popucalih cesta, – zapuštenih i starih minibusova, – stalne drskosti oko mene, – zelenih zidova mog stana koji su bili vlažni zbog rđavih oluka, – potrebe da povremeno idem u razne urede, – loših školskih ocjena mog sina i njegovog odlučujućeg neprihvaćanja škole, – nemogućnosti dokazivanja istine na sudu, – osjećaja nesigurnosti.
Govore nam: nije važno gdje živiš jer u svaku zemlju donosiš sebe. Pa zašto sam ovdje napokon osjetila da sam čovjek? I jako mi je žao što ljudi u mojoj matičnoj zemlji moraju svakodnevno boriti s raznim okolnostima i rješavati probleme koji nikako ne vode do sreće, umjesto da urede svoj život oko sebe.
