Pokazuju vam slatke odjevne kombinacije i fotografije, ali niko vam ne govori kako se zapravo osjećate kada sve tri bebe počnu vrištati odjednom, a niste spavali više od 90 minuta u pet dana.
Volim ih. Bože, volim ih više od svega.
Ali postoji taj trenutak – svake noći oko 2:40 ujutro – kada sjedim na rubu kreveta s jednim u naručju, dok druge dvije plaču u stereo uređaju, i pitam se jesmo li napravili strašnu grešku.
Nismo bili spremni za troje. Emocionalno, finansijski… jedva smo uspjeli imati jedno prije ovoga.
A moj muž, koji je nekada bio tako strpljiv, sada se trzne kada se oglasi grijač za bočice.
Više čak ni ne razgovaramo mnogo. Iscrpljenost je prevelika za podnijeti. Oboje smo na prazan stomak, samo pokušavamo prebroditi dan. Ima dana kada ga pogledam i osjećam se kao da smo se udaljili. Veza koju smo nekada imali zakopana je ispod stalne buke i haosa odgajanja troje beba.
Nikada nismo zamišljali da će ovo biti naša stvarnost. Kada smo saznali da ćemo dobiti trojke, bilo je to preplavljujuće na najbolji mogući način. Bili smo oduševljeni, prestravljeni, ali prije svega, osjećali smo se blagoslovljeno. Ali niko nas nikada nije upozorio koliko će biti teško. Nesane noći, beskrajna hranjenja, stalni zahtjevi. Mislila sam da znam šta je iscrpljenost, ali ništa me nije moglo pripremiti za ovo.
Moje tijelo se raspada. Osjećam se kao da stalno radim na ispušne plinove. Ne sjećam se kada sam zadnji put jela, a da jedna od beba nije plakala u pozadini. Moji prijatelji – oni koji nemaju djecu – kažu mi da se “opustim”, ali kako mogu? Nemam vremena da se opustim. Uvijek nešto treba uraditi, a ja sam uvijek u središtu toga.
Moj muž, Nathan, pokušava pomoći. Pokušava. Ali vidim i umor u njegovim očima. Njegovo strpljenje je nestalo, njegov osmijeh manje iskren. On je isti čovjek za kojeg sam se udala, ali sada je i neko drugi – neko ko je doveden do ivice. Teško je priznati, ali ponekad se pitam da li oboje tonemo i ne znam kako da nas izvučem.
Volim ih, ipak. Trojke. Samo… postoje trenuci kada se sve čini previše.
Tada se uvuče ta misao. Misao od koje ne mogu pobjeći. Možda bismo trebali dati jedno dijete na usvajanje.
Nikada nisam zamišljala da to mislim. Nikada nisam zamišljala da ću to čak ni razmatrati. Ali kako dani prolaze i moje tijelo osjeća kao da me izdaje, ne mogu a da se ne pitam da li bi ta odluka mogla biti prava za sve – posebno za bebe.
Tražila sam agencije za usvajanje. Razgovarala sam s ljudima koji su već usvojili. Čitala sam priče o tome kako su porodice poput moje prošle kroz iste borbe i nekako su uspjele. Ali to uvijek dolazi s cijenom, zar ne? Pomisao da se odreknem jednog od svoje djece – da izgubim priliku da budem dio njihovog života – mi je užasna. Ali tu je i ona mučna misao da bi im možda, samo možda, to pružilo bolji život. Život u kojem ne moraju dijeliti svaki trenutak s dvije druge bebe, gdje ne moraju odrastati u haosu.
Srce me boli svaki put kad pomislim na to. Ali stres je toliko ogroman. A najgore od svega? Nathan je na istoj strani. Ne razgovaramo o tome otvoreno, ali osjećam njegovo oklijevanje, njegovu nesigurnost, baš kao što i ja osjećam svoju. I on ih voli, ali jedva preživljavamo ionako. Ne želim ga kriviti. Oboje se trudimo, ali kao da se oboje davimo i ne znamo kako da pružimo ruku jedno drugom.
A onda, jedne večeri, misao koja me muči poprima novi oblik.
Sjedim u dnevnoj sobi, bebe spavaju (za promjenu), a Nathan sjedi pored mene. Neko vrijeme ništa ne govorimo. Samo sjedimo, u tišini, rijetkom trenutku mira. A onda, niotkuda, okreće se prema meni.
„Razmišljao sam…“ počinje, glasom jedva čujnim za šapat.
Srce mi ubrzano kuca. Znam tačno kuda ovo vodi.
„Ne možemo više ovo da radimo“, kaže on. „Previše je. Ne mogu da te gledam ovako. Jedva se držiš. I nijedno od nas nije sretno. Ne kao što smo nekada bili. Mislim – možda bismo trebali razmisliti o usvajanju. Zbog njih.“
Riječi su me pogodile kao udarac u stomak. Misao koju sam se previše bojala izgovoriti naglas došla je od njega. Ne znam da li da osjetim olakšanje ili slomljeno srce. Ne znam da li da plačem ili vrištim.
Ali ne kažem ništa. Samo sjedim tamo, gledam ga, dok me težina odluke pritiska.
„Ne mogu ih izgubiti“, konačno šapnem, glas mi puca. „Ne želim da se odreknem jednog od njih. To su moje bebe, Nathane.“
„Znam“, kaže on, oči pune bola. „Ali nisam siguran da smo mi najbolji roditelji za njih u ovom trenutku. Možda… možda zaslužuju više. Više nego što možemo dati.“
U sobi vlada tišina. Vrti mi se u glavi. Toliko smo dugo ovdje, toliko umorni, toliko preplavljeni zahtjevima svega. Ali je li usvajanje zaista rješenje?
Nekoliko dana kasnije, događa se nešto neočekivano. Dobivamo poziv od moje snahe, Marie. Godinama pokušava imati dijete, ali iz razloga koje nisu mogli objasniti, nikada nije uspjelo. Ali poziv? Poziv mijenja sve.
Marie i njen suprug, Paul, žele usvojiti jednu od naših beba. Mjesecima pričaju o tome, o tome kako bi mogli pružiti jednoj od trojki život kakav zaslužuju – stabilan dom, mirno okruženje, s ljudima koji su spremni i sposobni dati tom djetetu sve što mu je potrebno.
U početku sam zapanjen. Nikad nisam mislio da ću biti otvoren za tu ideju, ali dok Marie priča, shvatam nešto – vjerujem joj. Vjerujem joj sa svojom djecom. Ona nije stranac. Ona je porodica. Ona je jedina osoba za koju znam da bi voljela to dijete svime što ima.
I prvi put nakon nekoliko sedmica osjećam mir. Možda je ovo odgovor. Ne odustajanje, već dijeljenje odgovornosti. Ne napuštanje, već davanje djetetu šanse da raste u okruženju u kojem zaista može napredovati.
Ali onda dolazi preokret.
Marie i Paul sjedaju s nama nekoliko dana kasnije da razgovaraju o usvajanju. Jako su uzbuđeni, ali postoji kvaka. Radili su s porodičnim advokatom koji je specijaliziran za ovakve slučajeve – i otkrili su nešto. Finansijski problemi naše porodice, stres kojem smo bili izloženi, sve to – postoji način da dobijemo pomoć koja nam je potrebna.
Ispostavilo se da postoje programi podrške za porodice poput naše, porodice preopterećene zahtjevima odgajanja više djece, koje ispunjavaju uslove za pomoć. S ovim novootkrivenim informacijama, shvatamo da usvajanje nije jedina opcija. Možemo dobiti pomoć. Možemo dobiti podršku, finansijsku pomoć, čak i savjetodavne usluge koje će nam pomoći da prebrodimo ovo teško vrijeme.
Pomisao na to da se odreknemo jedne od beba i dalje me steže, ali sada imamo novu perspektivu. Ne moramo to raditi sami. Pomoć je dostupna. I uz nju možemo početi zacjeljivati - zajedno.
Odlučili smo da ne nastavimo s usvajanjem. Umjesto toga, poduzimamo korake koji su nam potrebni da podržimo sve tri bebe, uz pomoć naše porodice. Tražimo pomoć, tražimo smjernice i obavezujemo se jedni drugima da ćemo ovo uspjeti.
Na kraju, nije se radilo o odustajanju. Radilo se o pronalaženju snage da zatražimo pomoć kada nam je najpotrebnija. Ponekad najteži dio nije preuzimanje tereta samostalno – već oslobađanje od ponosa koji nam govori da sve moramo sami.
Naučili smo da nema sramote u traženju pomoći i da prava snaga dolazi iz spremnosti da prihvatimo podršku od drugih.
Ako se borite, bilo da se radi o roditeljstvu ili nečem drugom, zapamtite ovo: ne morate to učiniti sami. Pružite ruku. Zatražite pomoć. Nema sramote u tome. Jači ste nego što mislite, a ponekad je najbolji način da krenete naprijed dopustiti drugima da vam pomognu nositi teret.
Podijelite ovo sa svima kojima je potreban podsjetnik da je u redu tražiti pomoć kada teret postane pretežak.
Ovo djelo je inspirisano stvarnim događajima i ljudima, ali je fikcionalizovano u kreativne svrhe. Imena, likovi i detalji su promijenjeni kako bi se zaštitila privatnost i poboljšala narativ.
