“Hvala”. On se okrenuo prema meni i s podrugljivim osmijehom otrovno izvalio: “Da skačem od sreće!”. U meni se sve prevrnulo…
Još je nešto govorio, tipa “Ne zaboravljajte stvari u autu”, ali ja sam šutke izašla, dala jednu zvjezdicu za vožnju i poslala pritužbu službi za podršku zbog neprimjerenog ponašanja vozača zbog mog ukrajinskog jezika.
Za 5 minuta stigao je odgovor s isprikom, obećanjem da će razgovarati s vozačem te odštetom od 25 grivnji za moralnu štetu.
Uvijek ću podsjećati sve drznike i nepoštivatelje da u Ukrajini postoji jedan državni jezik i da ga treba poštovati! Uložit ću sav mogući trud da ubrzam vrijeme kada će on postati dominantan u svojoj zemlji.
Jer jezik je važan dio nacionalnog identiteta. To je oružje i zaštita, i to je nešto što se ne može dovoditi u pitanje…
