„Kada mi je maćeha spakovala stvari, a otac šutio, mislila sam da sam sve izgubila. Ali samo nekoliko dana kasnije, pojavili su se na mojim vratima, moleći za drugu šansu – i do tada se moj život već zauvijek promijenio.
Zovem se Elena. Imam 23 godine, upravo sam završila fakultet i još uvijek pokušavam shvatiti svoj život. Mislila sam da će mi povratak kući na nekoliko mjeseci pomoći.
Mislila sam da mogu uštedjeti nešto novca, pronaći posao i stati na noge. Nisam mislila da će se završiti onako kako se završilo.“
„Kada sam izgubila mamu sa 14 godina, cijeli moj svijet se raspao. I moj tata je bio slomljenog srca. Neko vrijeme smo bile samo nas dvije. Mirne večere, prigušena svjetla, stari filmovi koje smo oboje voljeli. Čuvala sam te dane kao da su zlato.
Onda je upoznao Carol.“
„Pokušala sam. Bog zna, pokušala sam. Klonila sam se njenog puta. Čistila sam bez da me pitaju. Držala sam glavu po strani. Ali nije bilo važno.
„Ti nisi moj problem“, rekla je jednom kada sam je pitala da li želi pomoć oko postavljanja stola.
Moj tata je samo uzdahnuo. „Nemojmo praviti talase, mala“, promrmljao je, zureći u pod.“
„Vremenom je bilo sve gore. Ako zaboravim isprazniti mašinu za pranje sudova? Ponašala se kao da sam zapalila kuću.“
„Elena, moraš nositi svoj teret“, oštro bi rekla, s rukama na bokovima, prevrćući očima kao da imam pet godina.
Kada sam napunila 18 godina, otišla sam na fakultet brže nego što sam mogla spakovati torbu. Četiri godine mira. Četiri godine tišine. Četiri godine nedostatka mame i sjećanja na to koliko je Carolin glas mogao biti glasan.“
Povratak kući nakon diplomiranja nije bio moj prvi izbor. Ali novac je bio ograničen. Poslovi su bili rijetki. Trebalo je biti privremeno.
Carol to nije tako vidjela.
Prve noći kada sam se vratila, jedva me je pogledala tokom večere. Gurala je grašak po tanjiru i rekla: “Dakle… planiraš li uskoro kupiti svoj stan?”
Tata se nakašljao u salvetu. “Daj joj minut, Carol”, rekao je tihim glasom.
Osmjehnula se, ali osmijeh joj nije dopro do očiju. “Svi moramo nekad odrasti.”
Ugrizla sam se za usnu i klimnula glavom. Rekla sam sebi da je to samo stres. Rekla sam sebi da će se ugrijati. Rekla sam sebi da će se tata potruditi ako to ne učini.
Pogriješila sam.
Svaki dan se osjećao kao hodanje po staklu. Ako prekasno koristim mašinu za pranje veša? Žalila se na buku. Ako ostavim cipele pored vrata? Pihnula bi i pomjerila ih. Činilo se da je svaka sitnica koju bih uradila izluđuje.
Jednog jutra, uz kafu, naslonila se na pult i rekla: “Znaš, Elena, nije zdravo biti ovoliko ovisan. Više nisi dijete.”
Buljila sam u svoju šolju. “Trudim se. Primjenjujem svuda.”
Frknula je. “Pokušavanje ne pomaže.”
Tata se nakašljao. “Nemojmo se svađati, u redu?”
Željela sam da kaže više. Željela sam da joj kaže da se povuče. Nije to učinio.
Napetost se nadvila poput olujnog oblaka nad kućom. Počela sam duže boraviti vani, slati životopise iz kafića, spavati na kaučima prijatelja kad god sam mogla.
Jednog popodneva, nakon dugog intervjua na drugom kraju grada, došla sam kući i pronašla nešto od čega mi je srce stalo.
Kutije. Sve moje stvari spakovane, stajale su na trijemu kao smeće koje čeka da ih netko ponese. Carol je stajala na vratima prekriženih ruku. Smiješila se kao da je upravo dobila utakmicu.
“Mislim da je najbolje za sve da se iselite”, rekla je.
Pogledala sam pored nje. Moj tata je bio tamo. Stajao je iza nje. Tiho.
“Tata?” Glas mi je pukao.
Protrljao je potiljak. “Možda je ovo najbolje, mala.”
Osjećala sam se kao da mi se tlo urušava. Nisam vikala. Nisam plakala. Samo sam klimnula glavom i počela skupljati kutije.
Carol se nije ni pomaknula da pomogne. Tata je samo stajao tamo i gledao. Utovarila sam svoj život u auto, dio po dio, s praznim grudima.
Dok sam se odvozila, pogledala sam u retrovizor. Još uvijek su stajali tamo, jedno pored drugog. Nisam znala kuda idem. Samo sam znala da se ne vraćam.
Zaustavila sam se ispred kuće moje najbolje prijateljice. Otvorila je vrata, vidjela moj izraz lica i zagrlila me bez riječi. Te noći, ležeći na kauču, zureći u tamni plafon, mislila sam da je kraj svega.
Ali tada nisam znala da će se sve promijeniti.
Tri dana nakon što sam otišla, još uvijek živeći od kutija i rezervne odjeće, dogodilo se nešto neočekivano.
Sjedila sam na kauču moje prijateljice, napola gledajući TV, napola prelistavajući oglase za posao, kada je neko pokucao na vrata. Nije bila Carol. Nije bio tata. Bio je to dostavljač.
“Elena?” upitao je, pružajući debelu kovertu.
“Da, to sam ja”, rekla sam, potpisujući je.
Unutra je bilo pismo iz advokatske kancelarije. Otvorila sam ga drhtavim rukama.
“Draga Elena,
Sa žaljenjem vas obavještavamo o smrti gospođice Helen, vaše kume…”
Trepnula sam. Moje kume? Nisam je vidjela otkad sam bila dijete. Nastavila sam čitati.
“…U svojoj posljednjoj oporuci, gospođica Carter vas je imenovala za svog jedinog korisnika. Imate pravo na njen dom, njen štedni račun u ukupnom iznosu od približno 230.000 dolara i njeno pedeset posto vlasništva u Carterovom cvjećarskom butiku, procijenjenom na približno 180.000 dolara…”
Ispustila sam pismo. Usta su mi visila otvorena.
“Jesi li dobro?” upitala je moja prijateljica.
“Ja…” Smijala sam se i plakala u isto vrijeme. “Mislim da sam upravo naslijedila bogatstvo.”
Soba se malo zavrtjela. Ruke su mi se tresle. Nisam čak ni znala da još uvijek misli na mene. A sada mi je, nekako, ostavila dom, posao, život.
Nekome je bilo stalo. Neko me je cijelo vrijeme vidio. Nije bio samo novac. Bila je to druga šansa.
Tog vikenda, još uvijek sam razmišljala o tome kada je ponovo začulo kucanje na vratima.
Ovaj put, bili su to oni. Carol je stajala prva, držeći veliki buket cvijeća. Bijeli ljiljani. Skupi. Tata je stajao iza nje, izgledajući malo i umorno.
“Zdravo, Elena”, rekla je Carol, njen osmijeh se čvrsto razvukao. “Mi… samo smo htjeli vidjeti kako si.”
Prekrstila sam ruke. “Šta želiš?”
Nasmijala se malo, lažno i visoko. “Čuli smo za… sve. I shvatili smo da smo možda bili malo grubi. Žao nam je!”
Tata je istupio naprijed, tihim glasom. “Žao mi je, mali. Trebao sam biti tu za tebe. Zeznuo sam stvar.”
Zurila sam u njega. Izgledao je kao da to stvarno misli. Ruke su mu se malo tresle.
Carol mi je gurnula cvijeće. “Mislili smo… možda bi se mogla vratiti kući. Samo dok ne središ stvari.”
Uzela sam cvijeće. Pomirisala sam ga. Bilo je prekrasno. Nije me natjeralo da zaboravim.
“Hvala na izvinjenju”, rekla sam, održavajući glas mirnim. “Ali sada imam mjesto.”
Carol je otvorila usta kao da se htjela svađati. Tata je samo klimnuo glavom, oči su mu sjale od žaljenja.
“Nadam se da ćeš pronaći ono što tražiš”, rekla sam i zatvorila vrata. Nisam ih zalupila. Nisam trebala.
Mjesec dana kasnije, uselila sam se u svoju novu kuću.
Bila je mala, ali savršena. Svijetloplave kapke. Mali vrt ispred. Mirna ulica.
Moja.
Prvu noć sam provela tamo sjedeći na podu, jedući pizzu direktno iz kutije, smijući se i plačući jer nisam mogla vjerovati.
Posao, “Carter’s Floral Boutique”, vodila je draga starija gospođa po imenu gospođa Jensen. Poznavala je moju kumu godinama.
“Tako smo sretni što si ovdje”, rekla je, pružajući mi svježi buket prvog dana moje posjete. “Helen je uvijek pričala o tebi.”
Pomagala sam u cvjećarnici nekoliko dana u sedmici, učeći sve. Cvijeće posvuda. Lagana muzika. Osmijesi kupaca. To nije ono što sam učila na fakultetu, ali osjećala sam se ispravno.
Novac više nije bio problem. Mogla sam polako. Mogla sam disati.
Tata mi je s vremena na vrijeme slao poruke. Nadam se da si dobro.
Vidjela sam cvijeće danas. Mislila sam na tebe.
Nedostaješ mi, mali.
Odgovorila sam kada sam se osjećala spremnom. Čuvala sam srce. Počinjali smo ispočetka, polako i pažljivo, kao da obnavljamo kuću ciglu po ciglu.
Carol nije slala poruke. To mi je bilo u redu.
Ponekad noću, sjedila sam na verandi i razmišljala o svemu što se dogodilo.
Izbacivanje se osjećalo kao kraj svijeta. Kao da sam odbačena. Ali to nije bio kraj. To je bio početak.
Da me Carol nije izgurala, možda bih još uvijek bila zaglavljena tamo, mala i uplašena. Da je tata ranije stao u moju odbranu, možda ne bih shvatila koliko sam zapravo jaka.
Život ima čudan način da vam da ono što vam treba, čak i ako u početku užasno boli.
Sada, kada prođem pored ogledala, vidim nekoga drugačijeg. Nekoga ko zna svoju vrijednost. Nekoga ko zna da se ponekad najgori dan u vašem životu može pokazati kao najbolja stvar koja se ikada dogodila.
Ovo djelo je inspirisano stvarnim događajima i ljudima, ali je fikcionalizovano u kreativne svrhe. Svaka sličnost sa stvarnim osobama, živim ili mrtvim, ili stvarnim događajima je čisto slučajna i nije namjerna od strane autora.
