— Uzmi, — majka je pružila kćeri desetak pisama.
Kada je Taras odlazio u vojsku, Julija je obećala vjerno čekati. I održala je obećanje — pisala je voljenom pisma u vojsku s gorljivim priznanjem ljubavi, ukrašavala ih cvjetićima, srcima, a na kraju pisma, pored riječi „ljubim“, ostavljala bi otisak svojih usana. Doista ga je beskrajno voljela — onako kako samo iskreno možete voljeti osobu. Kada ga nije bilo kraj nje, minute su joj se činile kao sati. Zato Julija ni sada nije mogla vjerovati da bi Taras mogao tako postupiti s njom.
Srce joj je do posljednjeg govorilo da to nije istina, da je on nije mogao zaboraviti. Kada je na nekoliko njezinih posljednjih pisama prestao odgovarati, a potom u nekoliko riječi napisao da ga zaboravi, bila je prisiljena suočiti se s istinom.
Julija se udala za prvog koji se pojavio. Naravno, bez ljubavi. Svoju pogaženu ljubav i svoje srce zauvijek je zaključala kako ne bi ponovno doživjela takvu bol. Osim toga, nije mogla nikoga voljeti više od Tarasa.
Julija je upravo bila u kuhinji kad je zvono na vratima zazvonilo. Onako kako je bila, u pregači i kućnim papučama, otišla je otvoriti vrata. Pred njom je stajao zreliji Taras u časničkoj uniformi.
— Nisam mogao vjerovati da si se udala, pa sam došao provjeriti. Ali vidim da je to istina, — u njegovim očima bilo je toliko boli da se činilo da će zaplakati svakog trenutka.
— Sada mi je jasno zašto nisi odgovarala na moja pisma…
Već se okrenuo da ode, ali Julija ga je zaustavila.
— Kako možeš to reći? Ti si taj koji je napisao da te zaboravim… — rekla je žena, ne razumijevajući ništa, pravdajući se ili možda optužujući.
— Ja?.. — pitao je mladić nakon duge stanke. — Poslao sam posljednje pismo iz vojske prošlog tjedna, nadajući se da ćeš me dočekati…
Juliji je knedla zastala u grlu. Nije mu mogla ni riječ reći. Suze su joj pekle lice, a po glavi su joj se vrtila samo pitanja: „Kako? Zašto?“
Istoga dana Julija je otišla roditeljima. Možda oni znaju više nego ona. Njima Taras nikada nije bio po volji jer nije imao dovoljno novca.
— Oprosti nam, kćeri. Željeli smo ti bolji život jer znamo kako je kad kopaš po džepovima tražeći novčiće za kupnju bombona djeci. Mi smo to proživjeli i htjeli smo da ti imaš bolju sudbinu, — redom, ne skrivajući uzbuđenje, govorili su majka i otac.
— Ali vi niste gledali na siromaštvo, već ste unatoč svemu voljeli jedno drugo i vjenčali se. Zašto ste htjeli uništiti moj život? Kako ste to mogli učiniti meni? — prekoravala ih je Julija.
— Uzmi, — majka je pružila kćeri desetak pisama.
Prepisujući ih u susjednoj sobi, Julija nije plakala — ona je glasno jecala, kao što zavija vjerna vučica. U posljednjem pismu, o kojem je Taras govorio, bio je visibaba, koja je tijekom tjedna uspjela uvenuti, a pored je bilo napisano: „Dugo sam je tražio, ali sam je našao za tebe.“
… Navečer je Julija ozbiljno razgovarala sa suprugom koji, osim posla, novca i prijatelja, a možda i prijateljica (na to su joj više puta aludirale „dobronamjerne“ susjede), ništa drugo nije primjećivao.
Razveli su se tiho i mirno — poput brodova na moru.
Prvi put u životu Julija je, savladavši strah od noćne tame, izašla šetati gradom. Zapravo, više je nije bilo strah ničega jer je išla prema kući onoga tko ju je iskreno volio i koga ni na trenutak nije prestala voljeti…
… S vremenom su nestale sve nesuglasice i uvrede.
U obitelji Julije i Tarasa odrastaju dva plavokosa sina. Bake i djedovi raduju se unucima. A svi su uvjereni u jedno: najveće bogatstvo je kada u kući vlada iskrena ljubav…
