No, jednog dana nam je strpljenje prešlo i stavili smo je na njeno mjesto…
Dima i ja smo u braku godinu dana. Još nismo ništa stekli. Živimo u iznajmljenom stanu. Oboje smo freelanceri: ja sam umjetnica, a moj muž bloger. Sami razumijete, naši prihodi nisu stabilni. U dobrom mjesecu zarađujemo zajedno četiri stotine tisuća, a u lošem barem sto tisuća.
“Nadprofite” dijelimo na dva dijela, jedan stavljamo na bankovni račun, a drugi u obliku predujma predajemo vlasnicima stana, kako ne bismo ostali bez krova nad glavom. O vlastitom stanu ili imovini ne razmišljamo. Zadovoljni smo onim što imamo. Zato svekrva smatra da smo neradnici. I uvijek nam kao uzor za nasljedovanje navodi svog starijeg sina Petra.
– Razmislite o budućnosti! Evo, Petar s ženom već je zatvorio hipoteku. Sada imaju svoj stan!
– A evo, Petar je kupio već drugi auto. Ukratko, pri svakoj prilici hvali Petra i njegovu ženu kao uzoran obitelj i uspješan život. I kritizira nas kao neradnike koji ne žele učiti, raditi, uzeti hipoteku i rađati djecu. – Marijo Ivanovna, – nisam izdržala jednom
– Dimi i meni je dvadeset osam godina. A vašem starijem sinu već je četrdeset. Kad nam bude četrdeset, a mi ne budemo imali ništa, onda iznosite svoje prigovore. A sada o tome nema smisla razgovarati. Nakon toga, na moje “grijehe” dodao se još jedan – očito sam “nazvala Petru starim”.
Ne prestajući nas kritizirati, svekrva se samo nama obraća za pomoć. Zašto se ne obraća Petru, nije mi jasno.
Jednom, kada je Dimin strpljenje ponovo došlo do kraja, povikao je na majku: – Ako su Petar i njegova žena tako dobri, a mi tako loši, zašto se za pomoć obraćaš nama, a ne njemu? I zašto dolaziš u goste k nama, a ne ideš kod njih? Na što je Marija Ivanovna, ne trepnuvši, odgovorila: – A Petar nikada ne bi govorio na takav način!
