Mišo, tko je ova djevojka? – iznenađeno je upitala Tanja, promatrajući svadbene fotografije koje joj je upravo poslao fotograf na e-mail. Na fotografiji, gdje su mladenci trebali biti samo s majkama, uz Mihaila, malo iza njega, gurajući svekrvu u stranu, stajala je lijepa djevojka koja ga je grlila oko ramena. Djevojka je izgledala dvije-tri godine starije od Tanje.
Mihail je prišao, pogledao fotografiju i smrknuo se.
– Zaboravi na nju! I nemoj ni slučajno pokazati tu fotografiju mojoj mami! – odrješito je rekao.
“Kako to misli ‘zaboravi’?! I ‘ne pokazuj’?!”
Kod kuće, Tanja je prišla s laptopom Marini Petrovi.
– Mama, poznajete li ovu ženu? – upitala je.
Svekrva je stavila naočale, zagledala se, iznenada problijedila i uhvatila se za srce. Tanja je brzo donijela vode. Nakon što se malo smirila i popila vode, Marina Petrova je teško izgovorila:
– To je Mihailova majka.
– A Vi, tko ste mu onda Vi?
– Bilo je to davno, kćeri. Amalia, naša susjeda. Rodila je sina, ali se nije brinula za njega. Moj muž i ja smo ga odgajali, hranili, prali mu odjeću, ponekad mu kupovali nove stvari, dok je njegova majka provodila vrijeme naokolo. Kada je Miši bilo četiri godine, nje više nije bilo, pa smo ga uzeli k sebi i posvojili. Na slici je Amalia.
– Znači, njezin se duh pojavio kako bi pozdravio Mišu?
– Izgleda da jest. A vidim da si sretna? – upitala je svekrva.
– Naravno da jesam! Već sam svašta zamišljala! Bolje duh nego nešto drugo, – nasmiješila se Tanja.
– Zašto mi prije niste rekli da je Mišo posvojen?
– Sin je zabranio. Bojao se da me nećeš poštovati – nesigurno je odgovorila Marina Petrova.
– Ma kakvi! Sada vas još više poštujem i volim. Vi ste prava majka. A taj duh… neka luta gdje hoće.
